Župa Velike Gospe

Povijest župe

Župa Velike Gospe u Goveđarima nastaje 1897. g. Već od 1873. spominje se kapelan u sv. Mariji na Otočiću, koji vrši dušobrižničku službu za naselje Goveđari. Biskup Marčelić 1897. formalno ustanovljuje u Goveđarima kapelaniju (ekspozituru) s pripadajućim selima: Polače, Soline, Pomena i Goveđari, koja je tada imala 230 duša. Kapelanija 12. studenog 1951. postaje neovisnom župom.

Crtica iz povijesti župe

Knez Raške i pokorene Duklje, imenom Deša, polovicom 12. st. osvaja oblast Zahumlja, te 1151. daruje otok Mljet ˝sivim˝ benediktincima iz Pulsana. Tri redovnika iz Pulsana dolaze na Mljet i nastanjuju se u Sutmiholjskom polju. Našavši teren za gradnju samostana na otočiću Velikog jezera, na nenaseljenoj zapadnoj strani otoka, započinju 1177. graditi crkvu i samostan, koji s vremenom postaje i obrambena tvrđava. Monasi postaju gospodari otoka te uvode feudalnu upravu. Na svom posjedu vrše i crkvenu i civilnu i sudsku vlast. Imaju svoje težake i pastire, na Solinskim vratima imaju mlin na morske struje i solane, posjeduju sav potrebni pribor za ribarenje, uzgajaju lozu, pamuk, čak i rižu u Pomjenti, koriste izvore voda, čine tkaninu i pergamene, ali ne dopuštaju naseljavanje na svojim dobrima.

U samostanu su uglavnom sinovi dubrovačkih plemića. Vrata samostana nisu bila otvorena pučanima, te je vazda mali broj monaha. Da bi opstojali kao samostan, od početka 16. st. na Mljetu je stvorena prva kongregacija benediktinskih samostana, koju čine još samostani: sv. Mihovil na Šipanu, sv. Andrija na istoimenom otočiću i samostan sv. Jakova u Dubrovniku. Samostan je bio značajan centar pismenosti i znanosti, a u njemu djeluju znamenite osobe kulturnog života Dubrovnika.

Potkraj 18. st., od nastambi pastira i težaka koje su monasi stalno imali u službi, izrasta naselje Goveđari. Naseljuju se ribari iz Babina Polja u Polače, Soline i Pomenu.

Napoleonovom okupacijom samostan je raspušten. Monasi su 1808. primili određenu mirovinu iz državnog dobra, a samostanska dobra dijelom pripadoše općini, a dijelom novoustanovljenom liceju u Dubrovniku (pijaristima). Pijaristi ostaju u samostanu do 1854. g. Njih nasljeđuju isusovci i ostaju na otoku 14 godina. Kad su pak i isusovci napustili otok, samostan sa svim posjedima postaje državno dobro. Kad je vlasništvo nad samostanom od Austrije prešlo na kraljevinu Jugoslaviju, dinastija Karađorđevića je 1923. zaželjela samostan učiniti svojom ljetnom rezidencijom. No, do toga nije došlo, te Dubrovački biskup uspijeva 1940. samostanske posjede povratiti u vlasništvo Crkve. Međutim, komunistički režim 1949. “ispravlja pogrešku” kraljevine i sav je crkveni posjed ponovno nacionaliziran. Od 1960. posjed je u sastavu nacionalnog parka Mljet, u kojem se otvara hotel ˝Melita˝ i radi narednih trideset godina.

Sv. Marija na Mljetu ponovno je vraćena Dubrovačkoj biskupiji 5. srpnja 1998. g. Krajem kolovoza 2006. samostan je predan benediktincima, ali ga oni nakon godinu dana «zbog manjka sila» napuštaju.

Župna crkva

Župa je posvećena Velikoj Gospi, jer je crkva na otočiću posvećena Gospi. Još se uvijek zna reći da je sv. Marija župna crkva, makar je u službi župne crkve ona sv. Nikole  biskupa u naselju Goveđari.

Kako se na otočić sv. Marije ne može bez plovila, to je bila potreba sagraditi crkvu pristupačnu svim vjernicima u župi. Gradnja je započeta blagoslovom temeljnog kamena 13. studenog 1938. g. Crkva je jednostavnog oblika, s jednim oltarom i bez sakristije, a blagoslovljena je 9. lipnja 1940. g.

Samostanska crkva Velike Gospe na Otočiću sv. Marije potječe s kraja 12. st. U početku je to jednobrodna romanička građevina s predvorjem, trodijelnim svetištem, polukružnom apsidom i eliptičnom kupolom, te zvonikom. Sa sjeverne i južne strane pridružene su barokne kapele, te je dobila oblik križa. Sa zapadne strane dograđen je trijem s renesansnom ložom i obrambena kula s grbom Gundulića iz 15. st. Crkva je posvećena 1423. od nadbiskupa Antuna iz Reata, a 1772. postavljen je novi veliki oltar (barokni) koji je posvetio opat Eusebio Basegli.

Na sjevernom pobočnom oltaru stoji da je u crkvi ukopan sin Tome, kralja Bosne. Predaja kaže, da je Katarina Kotromanić išla sa sinom u Rim, jer su Bosni zaprijetili Osmanlije. Boraveći neko vrijeme kod benediktinaca na Mljetu, sin joj se razbolio i umro, te je kao kraljevski sin pokopan u crkvi.

Kad se iza 1960. uređivao hotel u zgradi bivšeg samostana na otočiću, pokušalo se i crkvi vratiti izvorno romaničko stanje. Zidove se crkve očistilo od naknadnih naslaga, a barokni je oltar uklonjen. No, više se od tog nije učinilo.

Crkva nema potrebna ruha, knjiga, ni posuđa, a u funkciji je na blagdan Velike Gospe, te prigodice u sezoni.

Druge crkve na području župe

Crkva svetog Nikole – Goveđari

Crkva svetog Nikole građena je 1937. Godine. To je jednobrodna četvrtasta građevina od tesanog kamena 15×7 m, bez apside. Pročelje s dvostrukom preslicom I jednim zvonom ima iznad dovratka dva lučna prozora. Bočni zidovi su s tri takva otvora. Ulazi se ispod drvenog pjevališta u prostor s dva reda klupa. Prezbiterij s oltaranim stolom i mramornim oltarom je povišen. Na stolu j e antipendij s lijepim narodnim vewzom u čast sv. Nikole, iznad oltara je jednostavno raspelo i na zidu slika titularnog sveca koji u maniri dubrovačke umjetnosti drži u ruci ovu crkvicu i blagoslivlje, a nalazi se u pejzažu Velikog jezera. Slika je dar ribarske zadruge Goveđara. Desno u kutu je drvena tabernakula, pučki rad iznad koje su jednostavne slike svetaca. Na lijevom bočnom zidu u staklenom ormariću je župska zastava koja prikazuje zaštitnicu sv. Mariju s Djetetom Isusom u času Uznesenja. Na desnom bočnom zidu je stariji oltar sa slikom rođenja Isusa.

Kontakt